Povijest orijentalnog plesa

Trbušni ples je možda najstariji oblik plesa, a njegovi korijeni mogu se naći još u drevnim orijentalnim, indijskim i srednjoistočnim kulturama. Iako ga danas mnogi ljudi doživljavaju kao zavodljiv ples čija je namjera zabaviti muškarce, u stvari je muškarcima tek u recentnoj povijesti dopušteno promatrati ovaj jedinstveni oblik umjetnosti. Tradicionalno je trbušni ples izvođen od žena za žene kao oblik drevnih rituala plodnosti te ceremonija u kojima su se štovala božanstva.

Budući da se trbušni ples proteže kroz toliko mnogo kultura, teško je precizno locirati njegovo podrijetlo. Ono što fascinira je njegova povezanost s ritualima plodnosti prakticiranim još u kameno doba. Postoje mnogi drevni artefakti koji prikazuju ženu kao božanstvo (daleko češće nego prikazi muškaraca), što je odvelo arheologe do razmišljanja da su u društvu kamenog doba žene bile dominantne te smatrane svetima. Žene su zajednički plesale u spiritualnim ceremonijama da iskažu poštovanje prema Majci Zemlji, bile su poučavane plesu kao načinu da slave svoje božice, kako bi razvile svoju spolnu plodnost, te kao način pripreme za porod. Čini se vjerojatnim da je upravo to ritualno plesanje oformilo temelje trbušnog plesa kakvog ga poznajemo danas. Njegovo valovito gibanje i fokusiranje na bokove, trbuh i prsa sugeriraju povezanost sa ženskom plodnošću, bilo sa začećem ili porodom.

Naslijeđe žena koje plešu trbušni ples za žene nastavilo se i u ne tako davnoj povijesti. U haremima Konstantinopolisa sredinom 15.st. ciganske plesačice trbušnog plesa bile su unajmljivane da zabavljaju žene, ne sultana. One su plesale turski stil trbušnog plesa, sa činelicama na rukama te uzemljenim pokretima izvođenim i na podu. Neka ciganska plemena putovala su po Egiptu i bliskom Istoku i razvila vrlo popularan, tzv. ghawazee folklorni stil plesa koji je u svoje predstave uklopio mnoge upadljive predmete kao što su velovi, svijeće ili mačevi, koji se i danas koriste. Od početka 19.st. muškarci su bacali prve poglede na trbušni ples u improviziranim izvedbama ghawazzee-a u njihovim kazalištima na otvorenom.
Kako su Evropljani počeli više putovati, njihova fascinacija sjevernom Afrikom i bliskim Istokom sve je više rasla. Umjetnici kao što su Renoir, Matisse i Ingres oslikavaju haremske žene, a 1893. Oscar Wilde uprizoruje ˝Salome˝ u Londonu, koja je izvodila i zavodljiv ˝Ples sedam velova˝. Kulturni fenomen nazvan ˝salomanija˝ počeo se širiti Europom, a dosegao je i Ameriku kada je plesačica po imenu Little Egypt nastupila na Svjetskom sajmu u Chicagu 1893.g. Njezini egzotični pokreti tada su bili smatrani nečuvenim, ali publika je ipak bila oduševljena, i trbušne plesačice počinju se pojavljivati u mnogim ranim Hollywoodskim nijemim filmovima.
Na prijelazu u 20.st. počinju se otvarati noćni klubovi u sjevernoj Africi i na bliskom Istoku, kako bi zadovoljili zahtjeve kolonijalnih vlasti i zapadnjačkih turista, koji su plaćali da vide glamurozne trbušne plesačice odjevene u kićene kostime, plešući na prstima, izvodeći nježne pokrete bokovima i graciozne geste rukama, vrlo slične današnjem modernom egipatskom stilu plesa.

Prije nego što je bila optužena da je njemački špijun za vrijeme Prvog svjetskog rata, Mata Hari je bila glasovita u Europi po svom egzotičnom plesnom stilu. Društveni stavovi su se mijenjali, i egzotičan ples postao je oblik oslobođenja i glamuroznog pronalaženja prava za žene. Utjecaji trbušnog plesa širili su se nadaleko i naširoko, inspiriravši čak i velikane modernog plesa, kao što su Isidora Duncan, Ruth St.Denis i Martha Graham.

Za vrijeme feminističkog pokreta 70-ih godina prošlog stoljeća trbušni ples doživljava novi preporod, uvelike zahvaljujući izlasku albuma turskog plesača trbušnog plesa, Ozela Turkbasa, koji je uključivao i knjižicu s uputama za trbušni ples. U tadašnjem zamahu seksualne revolucije generacije žena prihvaćale su trbušni ples, zanesene njegovim slobodnim pokretima, kostimima koji su otkrivali trbuh te druženju s drugim ženama. Grupe su nicale diljem Amerike, ˝bikiniji˝ i ˝hip-huggeri˝ slavili su ženske gole trbuhe po prvi put u modnoj povijesti, a članak o trbušnom plesu izašao je i u ˝Life˝ magazinu. Kako je ples dobivao na popularnosti, postajao je sve više način na koji su žene diljem svijeta utvrđivale vlastitu veličanstvenost i snagu.

Danas, trbušni ples je popularniji nego ikad, kako sve više žena shvaća njegov potencijal za zdravlje i formu (˝fitness potential˝), a mnoge žene prakticiraju ovaj drevni ples kao redovit oblik tjelovježbe. Od prošlosti pa sve do danas, trbušni ples ohrabruje svaku ženu da slavi svoju vlastitu unutarnju ljepotu.

Jedna od najviše iznenađujućih i najljepših stvari u bogatoj i raznolikoj povijesti trbušnog plesa jest ne samo njegov opstanak kroz toliko mnogo vremena, već i razvoj i prilagođavanje svim društvenim i političkim prilikama. Do danas nastavlja svoje naslijeđe kao oblik osnaživanja ženstvenosti.

Ples i zdravlje

Dobrobiti trbušnog plesa nisu samo fizičke, već i mentalne. Plesanje osigurava dobru kardio-vaskularnu vježbu, istovremeno razvija i fleksibilnost i snagu, fokusirajući se na torzo ili ˝mišiće trupa˝, iako djeluje i na snagu mišića nogu i ruku. Mnogi stilovi trbušnog plesa naglašavaju mišićne ˝izolacije˝, odnosno sposobnost neovisnog gibanja pojedinih mišića ili mišićnih skupina. Trbušni ples prikladan je za sve godine i tipove tijela jer može biti onoliko fizički zahtjevan koliko vi to sami odaberete.

Ojačavajući posturalne mišiće (koji održavaju uspravan stav tijela, što je posebnost ljudske vrste, op.a.) te razgibavajući zglobove na prirodan i nenasilan način, ovaj ples djeluje na uspravno držanje, ali i može olakšati bolove u kralješnici, zglobovima ili drugim dijelovima koštano-mišićnog sustava. Također može doprinijeti regulaciji tjelesne težine, bilo u smislu mršavljenja ili debljanja, jer osim što može sagorijeti i do 300 kcal u 1h, mišićna aktivnost sudjeluje i u metabolizmu šećera, masti i bjelančevina, a poznato je i da potiče izlučivanje endogenih endorfina, tzv.˝hormona sreće˝ u mozgu.

Mnoge žene navode pozitivna iskustva s regulacijom menstruacijskog ciklusa i PMS-a, budući da nježni pokreti trbušnog plesa kao što su krugovi, figure osmica ili undulacije mogu olakšati kongestiju u zdjeličnom području, istovremeno poboljšavajući cirkulaciju u organima te regije. Povezano s tim, trbušni ples je odličan način pripreme za rađanje jer ojačava mišiće koji sudjeluju u samom procesu rađanja, ali i okolna tkiva koja će tijekom samog čina također trpjeti velika opterećenja, dok će u postnatalno doba pomoći u vraćanju tonusa abdominalnih mišića.

Pored toga, naglasak na mišićnoj aktivnosti abdomena tijekom vježbanja ima blagotvoran učinak i u regulaciji probave, ublažavajući tegobe s nadutošću, opstipacijom ili iritabilnošću crijeva.

Osobito je zanimljiv utjecaj trbušnog plesa na mentalno zdravlje, jer razvija osjećaj zadovoljstva samim sobom i bolju percepciju vlastitog tijela, gradi samopouzdanje i samopoštovanje, a doprinosi i općenito pozitivnom zračenju iz osobe kao i svaka aktivnost u kojoj se uživa. Posvećujući tih nekoliko sati mjesečno sebi i svojem tijelu, trbušni ples djeluje opuštajuće te oslobađa od stresa nakupljenog svakodnevicom...

Stilovi plesa

Egipatski

Egipatske plesačice plešu na klasičnu egipatsku glazbu, produciranu u Egiptu s arapskim ritmovima. Puno manje koriste modernu glazbu zato što ona sadrži i druge ritmove. Pokreti u egipatskom stilu su vrlo precizni, s naglaskom na bokove, te se u njemu ne pojavljuje ples na podu. Kabaretski stil izlazi iz čistog egipatskog stila ali je obogaćen elementima iz baleta, španjolskih plesova i jazz-a.

Nubijski ples
Nubijski ples je folkorni ples iz južnog Egipta. Najčešće ga možemo vidjeti u formi četiri plesača i jedne plesačice. Plesačica pleše u sredini ili ispred. Karakteristika nubijskog plesa su visoki skokovi. Nubijce je lako prepoznati po vrlo tamnoj puti i visokom rastu.

Raks Sharki
Raqs sharqi u arapskom jeziku znači ¨ples istoka¨, ¨ples orijenta¨. U egipatskom trbušnom plesu se ovaj stil najviše pleše. Iako se taj naziv primarno upotrebljavao za opis egipatskog kabaretskog stila, danas ima i širu uporabu. Počeci raqs sharqi stila se nalaze u Egiptu. Kod plesanja je najbitnija ujednačenost s glazbom i osjećaj koji prenosi plesačica. Najomiljenije su plesačice one koje znaju svojim plesnim izričajem dočarati osjećaje koristeći jednostavnije pokrete. Klasični egipatski raqs sharqi je elegantan, s naglaskom na tehnici i izrazu. Glazba je promijenjivog ritma. Tehnika plesa se temelji na izolaciji pokreta, akcentima i shimmy-jima.
Na današnji izgled egipatskog trbušnog plesa najveći su utjecaj imale Samia Gamal , Tahia Carioca i Naima Akef – plesačice i glumice zlatnog doba egipatske filmske industrije. U razdoblju od 1960. – 1980. pojavile su se nove plesne zvijezde – Sohair Zaki, Fifi Abdou i Nagwa Fouad, koje su ostale popularne do danas. Iako su osnovni pokreti raqs sharqi plesa ostali jednaki, plesna forma je nastavila svoj razvoj. Dodavanje elemenata baleta u raqs sharqi pripisuje se egipatskom koreografu Mahmoudu Redi.
Pri ulasku na pozornicu često se koristi veo, koji se potom nakon kraćeg vremena odbaci. Dio plesne predstave zauzima drum solo, u kojemu su najosnovniji pokreti shimmy-ji, akcenti, te izraz lica. Drum solo karakterizira brz ritam, što je publici vrlo zabavno, i često je popraćen najvećim aplauzom. Nasuprot drugim stilovima, cjelokupan program raqs sharqi-ja traje znatno duže. U počecima su pjesme znale trajati čak i do 30 minuta.
U Egiptu se plešu tri glavna stila, i to: beledi, sha'abi i sharqi. Navedeni stilovi su slični, no postoje razlike, što se vidi već u kostimima. Beledi ostaje najšira plesna forma trbušnog plesa, sharqi se koristi u kabaretsoj sceni, a sha’abi se najčešće pleše među pukom.

Saidi
Stil sa’idi dolazi iz jugoistočnog Egipta, koji se naziva Gornji Egipat (na arapskom: Sa’id Misr) i proteže se sve od Aswana na jugu gotovo to Kaira na sjeveru. Sa’idi je živ, koketan i veseli ples u 4/4 ritmu. Narodni je ples, pa zato ima mnogo skokova. Često se pleše s jednim ili dva štapa koji su u počecima bili načinjeni od bambusa. Razlikujemo dva sa’idi stila: raqs assaya i tahtib. Tahtib plešu dva do četiri muškarca, oponašajući umijeće borilačkih vještina. Muškarci su tradicionalno obučeni, u galabeyu, a glava im je omotana maramom. Ples simbolizira muževnost.
Raqs assaya stil mogu plesati i muškarci i žene. Žene koriste štap zaobljen na jednom kraju, a ples se sastoji od složenih elemenata, primjerice okretanje štapa u ruci ili okreti tijelom sa štapom na glavi. Štap se drži za nezaobljeni kraj. Ženski sa’idi je nježniji i veseliji, s imitacijama tahtiba (što je vidljivo, primjerice, u doticanju ili udarcima zemlje štapom). Sa’idi je moguće plesati i bez štapa. Popraćen je klasičnim glazbalima kao što su rebab, mizmar, te perkusionističkim instrumentima.

Baladi - folklorni seoski egipatski ples
Baladi (također beledi ili beladi) u prijevodu znači ¨sa zemlje¨ i to je folklorni ples s tradicionalnim i narodnim karakterom. Današnja glazba za beledi je u 4/4 ritmu. Pritom se koriste četverotonski akordeon, saksofon, klavijature i trube. Tradicionalni ples baladi se pleše isključivo u solo izvedbi, a počinje jednostavnim improvizacijama (taqsim), koje postupno prelaze u kompliciranije pokrete, te dalje ka opuštanju od napetosti, plesačica pleše seriju dinamičkih elemenata. Plesačica usmjerava pažnju na cijelo tijelo, bokove, dodaje slobodne atraktivne elemente, najčešće novije elemente raqs sharqi-ja. Baladi ritam je sličan sa’idi ritmu i često se ova dva rima izmjenjuju u glazbi. Utoliko je i beledi stil sličaj sa’idi-ju, razigran je i živ, ali se ne koristi štap.
Za beledi kostim je karakteristična je haljina – tunika, najčešće šivana od prirodnog materijala, što daje folklorni element plesu. Za show nastup se koriste kostimi s više boja i svjetlucavih materijala.

Khaleegy
Khaleegy je plesni i glazbeni stil iz dijela Perzijskog zaljeva. Koristi specifičan 2/4 ritam koji se naziva i “saudi” (nije isto što i “sa’idi”).
Khaleegy je brzi grupni ples koji plešu žene za žene. Zna se zvati i ˝ples s kosom˝. Upravo kosa ima veliku ulogu. Nosi se raspuštena i u plesu se njome koristi na različite načine. Može se prebacivati na stranu u ritmu ili se mogu ocrtavati osmice, odnosno krugovi glavom.

Ghawazi - ples Gornjeg Egipta
Ghawazi u prijevodu znači “dobitnik”, “osvajač” i to je jedan od najtradicionalnijih plesova žena u Egiptu. U ovom slučaju se ples upućuje muškom srcu, kojeg se žena trudi osvojiti svojom čarolijom pokreta. Razvio se kod ciganskog plemena Nawar, koje je naseljavalo Siriju i Libanon. Ghawazi se širio po čitavom Egiptu, ali je tijekom 30-tih godina 19. stoljeća ostao samo u području Gornjeg Egipta. Tijekom 19. stoljeća ovaj je ples fascinirao puno turista i putnika, među njima i Flauberta, koji ga je 1893. prezentirao u Chicagu na svjetskoj izložbi. Ples se prepoznaje po izoliranosti pokreta, brzom, neprekidnom i pravilnom ritmu, dopunjenom zvukom činela (sagat).

Dahiya - egipatski ples s maramom
Dahiya je verzija plesa Hagallah iz Gornjeg Egipta, kojeg je Denise Enan prezentirala krajem 70-ih godina u Vancouveru. Glavna karakteristika dahiye su brojni, izraženi shimmiji bokova i ramena. Plesačica maše maramama u boji, kako bi naglasila zavodljive pokrete.

Eskandarani
U Aleksandriji se pleše eskandarani. Karakteristike plesa su zaigrani, veseli i koketni pokreti. Možemo ga vidjeti kad se pleše s tzv. melayom, velikim šalom koji po rubu ima puno šljokica. Aleksandrijska glazba je vrlo vesela, i kad je čujete, neće vas pustiti da sjedite.

Sufijski ples, tanura
Sufijski ples je poznatiji kao ples derviša. Ima veliku tradiciju, plešu ga sufijski muslimi, sljedbenici Rumijevog učenja, posvuda u svijetu gotovo osamsto godina. Sufijski islam je najmističnija tradicija islama, a njen ples, koji se temelji na neprekidnim okretima, oblik je meditacije koji dolazi od turskih sufija. Egipatska folklorna forma ovog plesa se naziva tanura.
Za sufije je pročišćenje od prizemnih čovjekovih želja i približavanje Bogu, te potpunije prihvaćanje Božje ljubavi glavni dio života. Sufiji vjeruju da je ovo pročišćenje put ka višoj razini bića, a da ples simbolizira pokret svijeta. Tijekom neprekidnog plesa (okreta) pojačavaju koncentraciju, dok isto tako vjeruju da im ples pomaže riješiti se vlastitog ega. Sufijski plesači su muškarci. Glavni element plesa su okreti s nekoliko sukanja u više boja i ponavljanje dhikri (vjerskih fraza). Suknje se vrte oko tijela plesača i nad njegovom glavom. Sufijski ples je nevjerojatan zahvaljujući brzini kojom se plesač okreće i činjenici da noge skoro ne podiže od poda.

Hagallah
Hagallah je egipatski ples koji mladenka pleše za svog budućeg muža. Pleše se u tamnoj beduinskoj tunici s maramom preko lica.

Fellahi
Fellahi je grupni ples seljaka (riječ fellahin znači zemljoradnici) koji u njemu pokazuju svoj običan radni dan. Pleše se u tamnoj tunici. Glazba je jako vesela.

Zeffa (raks shamadan)
Pleše se na vjenčanjima gdje je nevjesta plesačica. Smatra se srećom ako se svijećnjak (candelabra) nosi tokom tog dana. Nosi se na glavi, sa specijalnim postoljem za nju. Prilično je težak, i zahtjeva od plesača da klizi preko poda, da se ne bi prosuo vosak ili da se ne ugase svijeće. Ovaj ples se ne viđa često danas, iako je vrlo tražen zbog veće zabave ili raznih uvjerenja.

Turski

U Turskoj se orijentalni ples zove “rakkase”. Snažan dodatak turske kulture je izražajan, jak ritam, poglavito specifičan 9/8 ritam. Turska navika pucketanja prstima bila je poznata u istočnom dijelu, a isto tako i među Romima. Pretpostavlja se da su se u Turskoj počele proizvoditi činelice i šalovi s novčićima. Turski ples se razlikuje svojom dinamikom i više je usmjeren prema vani, ka publici. Iznimnu ulogu ima plesačica i njen razlog zašto pleše ovaj ples. Pleše ga da bi zabavila muškarce i žene. Turski stil je vrlo zahtjevan, često je improviziran, a pleše se i na podu. Veseo je zahvaljujući glazbi. Pokreti nisu toliko čisti kao u egipatskom stilu, a i sam ritam je težak. Često se plešu valoviti pokreti tijela.
Kostimi su izrađeni od manje materijala nego kostimi u ostalim orijentalnim stilovima. Često su bogato ukrašeni perlicama i novčićima. Plesačice koriste cipele s potpeticama.
Tipičan i vrlo praktičan dio kostima su hlače (nazivaju se još i harem hlače ili turske hlače). Koriste se upravo zbog plesa na podu, da bi omogućile slobodne pokrete i uz to spriječile nepoželjno pokazivanje tijekom plesa na podu. Turski stil često upotrebljava razna pokrivala za glavu i lice.

Haremski trbušni ples starog Orijenta
Sultanov harem je imao puno žena. One nisu smjele napustiti za njih označeni dio doma, i nitko k njima nije mogao doći. Harem dolazi od arapske riječi haram, što znači “zabranjeno”, “sveto”, “netaknuto”.
Harem je u početku trebao ženama značiti sigurnost i zaštitu, ali je kasnije postao rješenje za izolaciju i skrivanje žena od ostatka svijeta. Trbušni ples tu nije bio toliko za samog sultana nego upravo za žene koje su u haremu živjele. Plesom su održavale fizičku kondiciju i bio je forma zabave. Sve svoje vrijeme žene iz harema su trošile na ukrašavanje, šivanje, pušenje nargile i plesanje trbušnog plesa.

Plesale su s radošću i veseljem za sebe i ostale žene. Plesale su žene za žene. Sigurno je da ples koji se pleše za žene ima sasvim drugo lice u odnosu na ples za muškarce. Ženska energija u haremu dodavala je plesu nezamjeniv karakter.

Tribal

Američki Tribal
Tribal ples u prijevodu znači “plemenski ples”. Tako možemo zvati svaki plemenski ples. To može biti ples svjernoafričkih Berbera ili havajaski ples ili ples svjevernoameričih Indijanaca.
Stil plesa koji danas znamo kao tribal nije folkor, nego čista fantazija, i to treba naglasiti. Folkorni čimbenik počiva s jedne strane na glazbi, a s druge strane na autentičnom pokretu. Krajem 60-ih godina prošlog stoljeća trbušni ples je bio vrlo popularan u SAD-u, poglavito u Kaliforniji. Učenice Jamile Salimpour (majka Suhaile Salimpour) su plesale na renesansnom festivalu. Svatko tko je došao u kostimu je imao slobodan ulaz, tako da su plesačice naišle na široku publiku. Jamilu su zamolili da počne nastupati sa svojom novom plesnom skupinom "Bal Anat". Plesali su folkor na puno različitih mjesta, s brojim efektnim rekvizitima, kao što su zmija ili sablja. Na taj način je američkoj publici prikazana lepeza orijentalnog plesa.
Jamiline plesačice su simbolizirale razna plemena (tribes). Tako se ples počeo zvati tribal. Jedna od učenica je bila i Marsha Archer. Ona je preuzela ideju svoje učiteljice i dodala joj neke vlastite. Ujedinila je kostime, te tako napravila tzv. plemenski kostim, i dodala plesu harmoniju. Kasnije se tribal razvijao i mjenjao. Svaka učenica je preuzela neke od ideja svoje učiteljice i dodala svoje. Jedna od najpoznatijih i najuspješnijih plesačica tribal stila je Carolena Nereccio sa svojom skupinom "Fat Chance Belly Dance" (FCBD). Oni su razvili današnji tribal kostim.

Tribal u Europi
Tribal je dugo ostao samo unutar granica Kalifornije. Razvijale su se ostale skupine, kao npr. “Gypsy Caravan”, “Hahbi ‘Ru”. Širile su se snimke s nastupa i snimke za samostalno učenje plesa. Polovicom devedesetih godina ples je došao do Njemačke. U 1999. godini je bilo već nekoliko skupina koje su javno plesale tribal. Od tog vremena se tribal stil dalje širio Europom.

Tribal filozofija
Tribal nije orijentalni ples u pravom smislu riječi. Gledatelj si mora dozvoliti osjetiti ugođaj plesa da bi se s njim identificirao i da bi mu se ples sviđao. U plesu je najbitniji osjećaj skupine koji vlada među plesačima. Pleme koje plesačice stvaraju je kompaktno, one su skupina u kojoj se svi međusobno razumiju. Kroz naporno vjezabanje zajedno osjećaju energiju i harmoniju. Postaju prirodno opuštene i neverbalno kumuniciraju. U tribal stilu plesačica postaje lijepa, ponosna, dostojanstvena, strastvena i snažna kao ženska energija koja ona može biti.

Tribal pokreti
Tribal u sebi skuplja elemente folkora, orijenta, flamenka i baleta. Pokreti su uzemljeni s posebnom pažnjom posvećenom oštrim pokretima bokova i trbuha. Radi se s unutrašnjim mišićima tijela. Plesačica se u plesu skoro i ne pomakne sa mjesta. Naglašeni su mekani i spori pokreti, a ponavljalju se isto kao glazba - s velikom preciznošću.

Kostim
Koriste se široke suknje šivane od mnogo pamučnog materijala, a ispod njih bogato šivane hlače. Gornji dio kostima je bogato ukrašen, ostavlja trbuh otkriven i na leđima je često otvoren.Također se koristi grudnjak s puno novčiča. Tipičan je i turban, bogato ukrašen svime, od srebrnog nakita do cvijeća i broševa. Boje variraju od crne do živih boja, kao što su narančasta i crvena.
Nema pravila o kostimima, što pokazuje američka skupina "Hahbi ‘Ru". Kostim predstavlja odabir i viziju svake plesačice. Kaže se da kostim na tribal plesačici nije nikada gotov, jer se razvija s osobom koja ga nosi.

Ostali orijentalni plesovi

Ciganski ples
Došli su iz Indije, migrirali po cijeloj Europi i došli do Andaluzije. Da bi zaradili koji novčić, zabavljali su ljude plesom, pjevanjem, općenito glazbom. Donijeli su do Andaluzije komplicirane kombinacije indijskih ritmova s islamskom melodijom. Glazba za ciganski orijentalni ples je tipična po svom zavodljivom tonu i holističkom prizvuku.
Tipičan dio kostima je široka suknja u raznim bojama koju plesačica tijekom plesa vrti na različite načine i njome maše. Karakterističan je ponosan izraz plesačice u plesu, uspravan stav, kao i lupanje stopalima, slično kao u flamenku. U glazbi za flamenko se i danas čuje snažan arapski utjecaj.

Orijentalni flamenko
To je ples nastao spajanjem stilova – orijentalnog plesa i španjolskog flamenka. U njemu se sjedinjuju temperament i dramatičnost flamenka, i ljepota i sklad orijentalnog plesa. To se osjeti i u glazbi. Plesačica tako ima mogućnost pokazati svoja dva lica – lice hrabre, ponosne i slobodne Španjolke, i lice stravstvene, nježne i mistične Arapkinje. Dio flamenka u plesu se odnosi na poze i korake, a orijentalni dio se često pleše s lepezama.
Široka suknja neizbježna je kod ove vrste plesa, slično kao u ciganskom plesu. Gornji dio plesačica bira sama, najčešće je to flamenko marama vezana kao top ili košulja. Plesačica pleše bosa ili u cipelama za flamenko.

Grčki orijentalni ples
Nekad su ljudi vjerovali da urod usjeva, plodnost i život bez prirodnih katostrofa mogu zahvaliti bogovima - velikim majkama. Sam život je tako bio vezan uz čistoću i ljepotu ženskog tijela.
U povijesti su djevojke slali u hramove gdje su plesale plesove s naglaskom na trbuhu, kao simbolu plodnosti.
U Grčkoj se trbušni ples zove ciftetelli. Prepoznatljiv je po specifičnoj glazbi, u kojoj su orijentalne melodije. Često se koristi glazbeni instrument akordeon. U grčki orijentalni ples se miješa i grčki folkor. Postoji čitavo bogatstvo grčkih folklornih plesova, a sigurno je najpozantiji sirtaki (zorba), koji je moderna mješavina sporih i brzih verzija tradicionalnog grčkog plesa hasapiko.

Ulični ples trudnica
Na berberskom ritualu poroda se i u današnje vrijeme skupljaju žene iz plemena u velikom šatoru oko trudnice - rodilje i u krugu plešu ples u kojem neprekidno ponavljaju pokrete trbuhom sve dok trudnica ne rodi.
Isto tako se do danas zadržao običaj da se ostavlja slobodan dio gradskog uličnog prostora kao najomiljenije mjesto za spontani orijetalni ples.

Afrički plemenski ples
Plesačica afričkim plemenskim plesom izražava vezu s prirodom, bogovima, ljudima i samom sobom. Taj ples je suigra ritma, glazbe i plesa, koji su članovima afričkih plemena sastavni dio svakidašnjice.
Za nas Europljane afrički je ples povratak samome sebi i vlastitoj prirodnosti. Ovaj ples daje nam mogućnost da osjetimo najnježniji ritam i pokret, te ih dopunjuje jednostavnom ljepotom. U njima se koriste vibracije do kojih tijelo dolazi prirodnim putem.
Pleše se samostalno ili grupno, najčešće u krugu oko zamišljene vatre, kao što su to nekad izvodili oko prave vatre. Plešu se koraci koji se povezuju i tako stvaraju kompaktne plesne koreografije.

Indijski ples Bollywood
Bollywoodski ples objedinjuje staru indijsku plesnu tradiciju i moderne elemente. Sadrži plesne elemente svih kultura i vjera. Cilj je zabaviti gledatelje fantastičnom plesnom izvedbom, pa su koreografije vrlo raskošne i nezaboravne. Ples, koji je najtipičniji dio bollywoodskog filma, vrlo je emotivan, veseo, pun strasti. Bollywoodski ples nije tradicionalni stil, pa tako ima puno lica i stilova (npr. Bhangra). Plesači su i muškarci i žene. Kostimi su vrlo raznoliki, tijekom jednog nastupa plesači promijene više različitih kostima, za koje se upotrebljava sve i svašta, od tipičnog sarija, jeansa, do mini suknje. Koriste se sjajni materijali i žive boje, uglavnom da bi se oduševila publika.
U Indiji se ples pleše kako bi ispričale priče, bajke. Bollywood bez pjesme i plesa bi kod domaće publike propao. U 80-im godinama prošlog stoljeća se u indijskom filmu radilo isključivo s klasičnim plesnim stilovima, uglavom s Bharatnatyamom i Kathakom.
U 90-im godinama pošlog stoljeća se polako počeo kombinirati i folklorni stil plesa zvan Bhangra, a postepeno su se dodavali i latinoamerički, španjolski i orijentalni elementi i figure, te se čak koriste i elementi iz modernog, jazz plesa, hip-hopa i drugih.

Bollywoodski film
Bollywood je naziv za indijsku filmsku industriju. Sam naziv Bollywood nastao je spajanjem imena grada u kojem je nastao (Bombay) i centra američke filmske industrije (Hollywood). Popularnost bollywoodskih filmova je velika u Indiji, ali i u cijelom svijetu. Postoje pravila po kojima se snimaju filmovi u Bollywoodu, pa se uspjela zadržati čistoća žanra. Jedna od karakteristika tih filmova je da su glazba i ples neizostavni elementi filma, te se nikad ne ispuštaju iz radnje.

Ples marokanskih Beduina
je izražajni etnički ples iz svijeta orijentalnih tržnica i karavana deva. Ovaj temperamentni ples se izvodi u jednostavnom kostimu, tunici koja prekriva čitavo tijelo.

Karsilama
Karsilama je tipični folkorni ples turskih Roma iz jednog dijela Istanbula, koji se nazivaju Geli Bulu, u živahnom 9/8 ritmu.

Perzijski orijentalni ples
Perzijski ples vidljivo se razlikuje od ostalih oblika trbušnog plesa. Odlikuju ga vrlo maleni i mirni pokreti u području zdjelice i bokova, a dinamika plesa uglavnom je usmjerena na ples ruku. Upravo kroz ples ruku plesačica priča priču, iznosi emocije i iskazuje vjeru u Boga. Unatoč njegovoj meditativnoj formi i vjerskoj tematici, perzijski ples je bio zabranjen od strane muslimanskih fundamentialista, jer je bio preveseo, te je slavio svjetovne radosti. Forma perzijskog plesa ipak je ostala sačuvana iz vremena prije njegove zabrane, ali je danas taj ples u izvornoj formi vrlo rijedak. Perzijski ples sadrži elemente baleta. Kostim se sastoji od širokih hlača, kaputića i kapice, te je bogato ukrašen. Glazba je vrlo jednostavna, ali često improvizirana, što zahtjeva spretnost i iskustvo plesačice.

Klasični indijski ples kathak
Ples kathak ima svoje korijene u staroj Indiji, dolazi od nomada poznatih kao Kathaks, ili pripovjedači bajki. Ples se razlikuje ovisno od mjesta iz kojeg dijela Indije dolazi. Svi imaju prepoznatljiv karakter i to u izrazu plesačice i točnosti plesnih pokreta i gesta. Često plesači pričaju priču svojim plesom, a sve priče su vezene uz mitologiju i vjeru. Kostimi se razlikuju po prezentaciji plesa. Prepoznatljivi su pokreti i ritmički rad nogu (na noge se vežu zvončići ghunghru), ruku, prstiju (mudra), glave, te pokreti vratom i očima. U plesu se često izvode piruete i skokovi.
Klasični ples sjeverne Indije se u počecima plesao samo u hramovina u čast bogova. Za vrijeme mongolske okupacije ples je bio zabranjen i preselio se u predvorja dvorova, gdje gubi svoja religijska značenja, ali razvija čistu tehniku plesa. Tradicionalni kathak pleše samo jedan plesač, plesačica, koja na sebe preuzima ulogu glumca, pripovjedača. Sadašnji kathak je jako sazrio, prošao kroz bitne promjene plesnih formacija i suvremeni plesači izmišljaju moderne koreografije. Sadašnju tehniku plesa karakteriziraju brzi ritmički rad nogu (tatkaar, uz komplicirani ritam, laikari), koji se izvodi uz instrumente kao što je tabla i packawaj (vrste bubnjeva). Plesni pokreti imaju u sebi puno okreta (chakkar), koji se plešu nevjerojatnom brzinom, a završavaju stabilnom pozom. Dio koji se priča u plesu temelji se na pričama, bajkama Rádhy i Krišna (Šiva i Párvatí), te ostalih mitologijskih priča kao što su bandhana - Gurubandhana, Ganéšabandhana, Sarasvatíbandhana itd. Ples u sebi ima nježne geste i izraze lica. Lucknow, Baranas i Jaipur su tri škole ili gharanas, gdje se uči i usavršava umjeće plesa.

zanimljivo, al nisam sad sve čitala, al fora ugl.

Drum solo




Ples sa činelama

Ples sa svjećnjakom

Saidi

trbušni plešu i muški....

Ples sa velom


Ples sa Isis krilima


Tribal,poslije Bollywood


Tribal fusion/gothic


Tribal